Glee slavi ili vrijeđa marginalizirane tinejdžere? Gay, "ružni", drukčiji

Mainstream televizijske serije koje svi gledamo uglavnom temelje popularnost na tipičnom mehanizmu: derivacija više (geek, hipster) ili manje (ženski set stereotipa, gay) recentnih kulturnih stereotipa. Ponekad serija pokuša - namjerno ili ne - reverziju tih stereotipa. To može rezultirati "osnažujućom" porukom za kulturnu skupinu, ili biti neuspješan kontraproduktivan pokušaj. Uzmimo za primjer seriju Glee. Ono što se na trenutke činilo kao obećavajuća tinejdžerska serija koja  je trebala "osloboditi" klince prikazujući razne rase, tijela, lica i seksualne orijentacije kao jednakovrijedne, pretvorila se u nešto sasvim besmisleno.

Glavna postava serije. Zvuči super: popularni klinci pjevaju u zboru skupa s rasno, tjelesno ili seksualno marginaliziranima.

Serija je zabavna - kao što obično jesu - ali na tome i staje. Ubrzo postaje očito da iza scenarija ne stoji nikakva osnažujuća ideologija, već iskorištavanje svjesnosti o supkulturama s jedinim ciljem vlastite propagande. Namjerno ili ne, promašuju poantu, i oni kojima se navodno obraćaju - marginalizirana djeca i mladi - to brzo uočavaju. Serija se ponovno obraća dominantnoj društvenoj skupini, kojoj je simpatično vidjeti token gay likove, debele ili u kolicima, a glavna radnja je zapravo jednako mainstream. Većina glumaca su ponovno seksualizirani , jednoobrazno lijepi kvazitinejdžeri. Poneka osnažujuća poruka gubi se u moru dvoznačnih poruka i nikad ne ispliva na obalu.

Svjetlu točku potencijalno vidim u:
- promoviranju ideje o ženskoj seksualnosti kao jednako normalne kao i muška

rachel: did you know that most studies have demonstrated that celibacy doesn’t work in high schools? our hormones are driving us too crazy to abstain. the second we start telling ourselves there’s no compromise, we act out. the only way to deal with teen sexuality is to be prepared. that’s what contraception is for.
quinn: don’t you dare mention the c word.
rachel: you want to know a dirty little secret that none of them want you to know? girls want sex just as much as guys do

- odnosu Brittany i Santane (uz pitanje - zašto samo ženstvene i privlačne djevojke "smiju" biti lezbijke na televiziji? Je li to možda jer takvi zapleti nisu ni pisani za lezbijsku zajednicu nego...GASP!)
- uključivanje većine klasičnih skupina "različite" mladeži (možda ne baš najbolje, te "popularne" teme ipak uzimaju većinu epizoda. Pitanje tijela je i dalje gotovo nevidljivo, dok je u stvarnosti to velik problem mnogih mladih ljudi.)

Članovi školskog zbora u akciji - na desnoj strani su "oni"

Gay likovi su prilično prisutni na televiziji, i njihovo samo uključenje u radnju više ne predstavlja pretjerano subvezrivan element. Način na koji su predstavljeni, s druge strane, to može biti. Serija uglavnom prikazuje (medijski prisutniju) mušku homoseksualnost, s glavnim predstavnikom Kurtom. Problematično je što se, u Glee svijetu, gay likovi dijele na:
a) feminizirane dječake kojima seksualna orijentacija biva izjednačena s karakterom,

b) latentne homoseksualce - nasilne sportaše,

c) lijepe djevojke kojima su lezbijske aktivnosti zabava u maniri "I kissed a girl and I liked it".

Problem u tome je taj što gay osobe ne postoje u nekoliko spefičnih "vrsta" - ili barem, postoje kao takvi koliko i straight osobe, i klišeji koji postoje valjda od prve pojave homoseksualnosti u medijima neće nikome pomoći - osim autorima serije.

Jedan od sramotnijih trenutaka serije što se tiče LBGT tematike jest tretiranje lika profesorice tjelesnog (čije prezime se čita kao beast). Ona je stereotip lezbijke po izgledu i predstavljanju , ali kao da to nije dovoljno loše - ispada da je gđa Bieste usamljena heteroseksualna žena koja nikada nije doživjela svoj prvi poljubac. Dvostruko uvredljiv i nepotreban zaključak epizoda doživljava kad ju zgodni mladi profesor pokuša razveseliti tako da ju poljubi. Kako kaže Peitzman s TV.com portala:

The world of Glee is one in which characters and plot don’t need to be developed—it’s all tell and no show. We’re supposed to feel sorry for Coach Bieste because Will tells us to. He also delivers one of the episode’s many useless platitudes to cheer her up: “You are a beautiful, amazing woman whose heart is just too big for most men to stand.” And then he kisses her, which is always the best response to bullying.

 Posve promašena scena koja nema ideju koju poruku šalje, niti ima smisla unutar radnje

Ako hoćete mainstream teen serije koje su otišle bar korak dalje, ugasite Glee. To je doista samo zaslijepljujuća zabava. Kome se sviđa, nema razloga da ju ne gleda, samo nema smisla zavaravati se da je doista subverzivna i oslobađajuća za marginalizirane tinejdžerske skupine, kao što to neki pokušavaju prikazati.
(Možemo spomenuti da Glee rade isti ljudi i iza serije Popular, na koju možemo primijeniti sličnu kritiku, iako se ta serija niti ne trudi biti alternativna.)

Neki prijedlozi serija koje uključuju alternativan pogled na probleme mladih su klasik "I to mi je neki život" (My so called life, 1994.) s takvim odjekom u medijima da je o seriji izdana i knjiga eseja.

Manje poznata serija Freaks and geeks iz 2000. također izbjegava klasične tv trikove, i iako se danas čini manje originalna. Razlog tome je što 10 godina kasnije, ideje iz Freaks and Geeksa bivaju reproducirane bezbroj puta u hrpi sitcoma i dramedy-ja.

Treća serija koju ću spomenuti je recentna Huge. Jedina serija koju sam gledala koja izravno adresira problem težine i slike o sebi kod mladih ljudi, a bez da od toga radi šalu i tretira debele ljude kao klaunove, ili uključuje jednog takvog lika u postavu radi političke korektnosti (kao i jednog crnog, jednog azijskog, te jednog gay lika).

Vidimo da su debeli (primijetite da tu riječ koristim kao opis fizičkog izgleda, a ne kao uvredu!) ljudi osobe s životima i karakterima izvan njihovog marginalnog vizualnog identiteta. Riječ je o poruci koja je bitna i izvan tinejdžerske populacije, a tako rijetko odaslana (i nerijetko pogrešno shvaćena - znate li za aferu Moire Kelly?).
Mnogi blogeri koji pišu o problemima slike o tijelu podsjećaju da "skinny = happy is a dangerous message":

It’s all so superficial, misleading and feels really disingenuous. Ok, maybe Sara Rue is very happy to be skinny now. But skinny = happy is a dangerous message.  Losing a bunch of weight doesn’t eliminate a lifetime of body issues.

E da, a znate li što je zajedničko ovim trima serijama? Sve su otkazane nakon samo jedne sezone. 

Ideja koja se promiče kroz većinu mainstream serija za mlade (a i onih ostalih) jest da postoji samo jedan oblik izgleda i ponašanja kojem trebamo težiti da budemo voljeni i prihvaćeni. Približimo li mu se dovoljno, nije bitno tko smo zapravo ni što nas iznutra muči -  nestat će samo po sebi kad budemo cheerleading popularne plavuše s najzgodnijim dečkom, novim mobitelom i skinny jeans. (Reverzirati na muški rod po potrebi).

Koja je finalna poruka? Serije jesu zabava, ali budite svjesni što vam govore. Mediji su moćan utjecaj na nečiju sliku o sebi, i društvenu sliku neke skupine. Bitno je znati i promisliti što zapravo podržavamo.

Rashomon: Alegorija neravnoteže života baziranog na nejednakosti

Film Akire Kurosawe iz 1950 se često navodi kao kultan, legendaran, ili neki tomu sličan epski epitet. Ovdje neću govoriti o kvaliteti filma – filmskih recenzija ima i više nego dovoljno na tu temu-, nego o porukama i svjetovima koje odražava i ispisuje.  Gledati Rashomon današnjim očima svakako je drukčije nego kada je film bio napravljen, i ono što mi je nakon gledanja najviše odzvanjalo bila su dva temeljna pitanja: ljudska priroda, i seksizam. Možete me pogledati podignutih obrva: „Pa kako možeš u istu rečenicu stavljati nešto tako općenito važno i veliko, i tek jednu istancu nepravde i nejednakosti?“ Poanta ovog eseja je upravo to – smatram da Rashomon možemo „čitati“ tako da u njemu nalazimo sjecište ovih misli. Film prožima lajtmotiv – pitanje postoji li u čovjeku iskonsko zlo, ili je ono tek posljedica nekih nesretnih događaja, a nama preostaje nada. S druge strane, današnji gledatelj (osobito gledateljica) neće ostati ravnodušan na prikaze silovanja i ženskog lika, osobito u prve tri četvrtine filma. Moja teza je da današnji gledaoc ima priliku iskoristiti to za tumačenje poruke filma – jedne općeljudske poruke – i da je upravo u tome odgovor na osnovno pitanje. Taj odgovor je da zlo u čovjeku nije defaultno već uzrokovano stanje. Objasnit ću što time mislim, ali prvo nekoliko povijesnih odrednica.

Za početak, odličan pregled filma scena-po-scena ovdje; ako ste film gledali davno ili niste uopće, smatrajte to uvodom.

Film nastaje na temelju dviju priča japanskog pisca Ryunosuke Akutagawa. Središnji dio – priča o banditu i bračnom paru, silovanju i ubojstvu muža – temelji se na priči „U šumarku“, gdje se izmjenjuju različite perspektive događaja na suđenju kriminalcu. Ideja priče, i ono što joj daje modernost i kultni status, jest to da je stvarnost subjektivna za svakog sudionika. Dio filma kojim on počinje, prekida se između priča svakog lika, te završava, napravljen je na temelju kratke priče „Rashomon“.  Zapravo taj dio je samo inspiriran tom pričom, jer se od nje prilično i razlikuje. Od Akutagawe (pisca) Kurosawa (redatelj) uzima lokaciju – napuštena vrata Rashomon, ispred srušenog grada Kyota, i likove koji pričaju. U filmu oni prepričavaju ovu drugu priču, i komentiraju te događaje iz svojih perspektiva. Glavna razlika je, ipak, krajnja poruka. Igrom slučaja ili namjerno, Kurosawa mijenja zaključak priče. Akutagawin čitav život i opus obilježava depresija i strepnja od mračne strane ljudskih bića. Njegova majka, kažu, bila je luda, a on je proveo život naizmjence bježeći od tog ludila, i predajući mu se, čekajući da dođe po njega. Njegova proza ostavlja malo nade. Kurosawa je film završio neočekivano pozitivnim zaključkom, simbolički predstavivši nadu malim djetetom – idejom novog života. Navodno mu to i nije bila namjera, već slučajnost, ali unutar poetike filma, takva cjelina poslužit će i zaključku ovog eseja.  

Rashomon shvaćam kao alegoriju neravnoteže života baziranog na nejednakosti. Nije bitno koje su bile namjere autora, redatelja, ili glumaca. Čitamo ga u trenutku - zanemarujemo okolnosti – upravo zato što ću se poslužiti materijalom koji nam film pruža kao alegorijom; a ne analizom u smislu recenzije i tumačenja namjere pjesnika.

Film govori u zlu, užasu u ljudskoj duši. Likovi ga ili provode ili se od njega užasavaju. U više navrata vidimo klasičnu opreku moćnog i ugnjetavanog: grubi bandit i plahi svećenih na vratima; silovana žena i nasilnik; odbačena žena i nadmoćni muž (iako vezan, njegova moć je tolika da ukori ženu do očaja samo pogledom); hladna ljepotica i viteški zaljubljen muškarac… Većina ovih opreka događa se na drugačijoj razini stvarnosti u filmu. Oblik sukoba koji je najzastupljeniji jest muško-ženski odnos i pitanje moći u njemu. Okosnica radnje filma je trokut bandit-muž-žena, pa ne čudi da se ta napetost najviše ističe. Ovdje moram spomenuti da je to, ipak, samo jedan od oblika nejednakosti; ali zbog njegove pristunosti, kako u životu, tako i u masovnoj kulturi, na njemu možemo lako uočiti obrasce koji se posvuda pojavljuju u fabriciranoj borbi za moć.

Muško-ženski odnos posebno je zanimljiv jer je na njemu očita zabluda koja okreće ljude jedne protiv drugih umjesto jedne s drugima. Borba za dominacijom i moći ne mora biti nužna – stavljati muškarca i ženu na suprotan pol, prikazivati ih kao dvije vrste u stalnom sukobu, zabluda je kojom se hrane za čovjeka štetne ideologije. Danas je to sjajna hrana kapitalizmu. U Aziji primjerice, bio je (i još jest) odličan način za ukrotiti mase, provoditi red i hijerarhiju, gdje je to samo jedan od „prirodnih“ oblika neravnopravnosti. Povijesna analiza dozvolila bi pregled raznih politika nejednakosti u službi ideologije. Razmišljam o rasizmu, klasama, kastama, nacionalizmu… Nemojte se zavarati da je feminizam domena „dlakavih lezbijki koje mrze muškarce/žele postati muškarci/učinile su od njih pičkice“. To je samo zgodan način da se ljudima začepe oči i uši i da ne shvate koliko je sve povezano, i koliko smo suglasni u odricanju svoje slobode.

Da se vratim na temu – ljudska bića nisu prirodni neprijatelji. Određeni oblici sukoba ne daju opravdano tlo za zaključivanje o predatorstvu kada nam to odgovara. Većina nas teži za cjelinom s drugim bićem. Oblici toga su razni, a onaj mainstream – muško-ženski – podložan je velikoj manipulaciji. U konkretnom primjeru Rashomona, dva muška lika su predstavnici dvaju oblika muškosti u doba Japana 12.stoljeća. Muž je glava obitelji, putuje s ukrasnom i beskorisnom ženom. Bandit se sam brine za sebe, a treba ženu za užitak – ili ju želi uzdržavati kao princezu. Zanimljiv je upravo trenutak kad Bandit u jednoj od verzija moli Ženu da ostane s njime, „čak će i prestati s zločinom i naći pravi posao kako bi ju mogao uzdržavati“.

Ne samo iz ovog filma, već i čitavog konteksta vremena uočavamo kako muškarac ne samo da je dominantan, nego i preopterećen. Ideja o dubokoj inferiornosti bića ženskog roda dovodi do toga da je suprotan rod jedini koji može raditi, zbrinjavati, obavljati stvari. Ono što se od muškaraca traži jest da budu osoba i još pola, ako je žena samo pola čovjeka. Duhovno, materijalno, emocionalno, intelektualno preopterećenje dvostruko je negativan proces: žene lišava ljudskosti, a muškarce preopterećuje do mjere da i oni gube dodir s ljudskošću. Kako? Tako da gube osjećaj cjeline i smisla, a mrak postaje očitiji. Taj više puta spominjani mrak u ljudskoj osobi ne dolazi niotkuda. Ako zaboravimo da smo u osnovi jednako ljudi, i poričemo čitav snop osobina (pozitivnih i negativnih) koje to donosi, neravnoteža dozvoljava onim mračnim stranama da preuzmu glavnu ulogu. U filmu, svi likovi su sebični i neiskreni, bez osjećaja većeg smisla i cjeline. Društvena (ne)ravnoteža proizlazi iz duhovne; i obrnuto. Čitav sukob u filmu, zapravo, sasvim je nepotreban. To silovanje, (samo)ubojstvo, mržnja, nuspojave su koje proizlaze iz disfunkcionalnog sustava u kojem očajnički pokušavamo pronaći ravnotežu na silu. Prvi korak pružanja otpora tom stanju je vlastita svjesnost i obrazovanje. Poanta je sljedeća: treba razmisliti dvaput koliko je beznačajno naše prihvaćanje „prirodne dominacije“ jedne društvene skupine, po čemu god se ona razlikovala.

Koliko je bezopasno banaliziranje šopingholizma?

Uslijed određenih okolnosti našla sam se u situaciji da prevodim mangu Tokyo Alice. Usprkos mom početnom entuzijazmu za novi projekt, već me pogled na slogan ispunio skepsom. „Djevojka koja je voljela šoping više od ljubavi“. Ili tako nešto.

Manga, zapravo, izgleda prilično lijepo na prvi pogled. Ali zapamtimo ovaj stil radi usporedbe s idućom slikom dalje u tekstu.

U redu, rekoh si, ponekad promotivni slogani odudaraju od sadržaja, i nastavih čitati do poglavlja gdje sam trebala nastaviti prijevod. Nažalost, ono što sam našla unutra bio je predvidljivi derivat romantičnih komedija, donekle prisutnih zapadnih utjecaja, a veoma prisutnih elemenata patrijarhalne ideologije. Možda nisam pravedna kad se tako izrazim – naime, nije problem toliko u patrijarhatu koji izbija u vjerojatno svim shoujo/josei mangama, već u tome što su likovi izrezani iz ženskih časopisa (da, onima koji govore o ženama koje sam osobno srela tek nekoliko puta u životu, nekoj čudnoj vrsti živih lutaka koje se hrane narcisama i šopingom).

Zašto ikoga to treba smetati? Glavni problem je što nam takvi likovi govore da ne samo da je u redu, nego i poželjno, prestižno, optimalna opcija biti površan, sebičan materijalist ako si ženskog roda. Ona treba težiti ljepoti, pa potom materijalnoj dobiti (često povezano s postizanjem ljepote i poželjnosti kod muškaraca odnosno kompetitivnosti s drugim ženama, koja je zalutali odraz te ideje,  forma bez sadržaja).

Stranica iz spomenute mange. Komentar nije potreban. (Slike su presložene kao u klasičnom stripu, s lijeva na desno, ne kao inače kod mangi)

One koji ne ostvare tu težnju i usmjere pažnju ka nekom drugom cilju, njihovi uspjesi su manje važni. Neuspjeh da postignu  vidljive oznake statusa (upravo  iz čega slijede ljepota i poželjnost u ovom kontekstu) ima mnogo veću težinu od postignutog uspjeha, zasjenjuje ga i postaje primarni identitet. Drugim riječima, ona je neugledna postaje primarni opis, primjerice, sporednog lika jednostavno uređene nemršave žene koja je možda vrsni novinar ili znanstvenik (iako je ovo druge gotovo sasvim rezervirano za hiper-nerealne super-žene koje su plastične igračke napravljene da stoje kraj glavnih junaka u kakvom blockbusteru).

Zašto nam to treba smetati? Jer ste i vi neugledni, neugledne, u odnosu na taj ideal (oprostite ako niste, ali ako shvaćate koliko je to nevažno, nećete imati potrebu to spočitati sada). Umjesto možda racionalne reakcije odbijanja i ismijavanja nerealnog ideala postavljenog pred gledaoca (odnosno, primaoca popularne kulture u bilo kojem agregatnom stanju), većina će učiniti suprotno – pokušavati mu se približiti i zanositi se iluzijom sreće kad tamo stignemo. 

Zvuči poznato? Poslužimo se marksizmom, da prostite, ali isti mehanizam javlja se kod staleških odnosa i utjecaja medija i popularne kulture na njih. Prirodno bi bilo da se potlačeni pobuni, a ne da idealizira ono što ga tlači. Što se tu događa? Aha! Prodamo li mu ideju o luksuzu kao bezimenom, bezazlenom idealu blagostanja, sreće i nadmoći, zamagli se čovjeku razum. Zaista ne mogu opravdati takozvane šopingholičar(k)e, baš zato što ih mogu shvatiti. Besmisao banaliziranja, i još gore, glamuriziranja tog problema narcisoidnosti i zamućene stvarnosti je velik, i štetniji nego se čini na prvi pogled.  Dozvoljava nam da budemo beskrajno sebična ljudska bića, bez stvarne odgovornosti (kreditne kartice se teško mogu uračunati u to). Hoćemo li iskoristiti tu dozvolu na nama je.

Valja spomenuti još jednu rodnu dihotomiju, gdje su iz neke univerzalne (da ne kažem muške) perspektive takve površne šopingholičarke banalizirane i svedene na stereotip, a kad se prodaju ženama, iste su glamurozno prikazane kao tanke, glamurozne princeze koje znaju uživati u životu – san zapakiran u 36 rata na Americanu. 

Tipični prikazi stilizirane šopingholičarke. Vretenasta, izdužena, lepršave kose, dugih prstiju i visokih peta, ove figure naglašene ženstvenosti prepoznatljive su forme. U profilu ili poluprofilu, često ruku punih šarenih vrećica, ikone su glamura i poželjnosti šopinga.

Ovo me podsjeća na ideju o pušenju žena reklamiranu kao simbol emancipacije u 80-ima prošlog stoljeća (samo pogledajte primjere ove sveprisutne kampanje). Ideja je u tome da ako je sada žena slobodna da radi što želi, konačno  može pušiti, jer to više nije samo za muškarce, kako smo sada jednaki. Lukav marketing, ali kako li su samo neki mogli nasjesti na tako smiješnu zamku?  Ta danas nam se to nikako ne bi moglo dogoditi! Kad (ne)udane odrasle žene danas mogu biti financijski neovisne, s vlastitim poslovima, bankovnim računima, stanovima, konačno mogu same kupovati si sve što im je potrebno. Imate sve što vam je potrebno? Nemoguće! Taj kaput se nosio prošle godine. Nova krema protiv prvih bora (dnevna i noćna) je jedina koja djeluje (kao i ona u reklami prije), a bez nje ćete se pretvoriti u grožđicu do svoje 28 godine. Ovaj telefon ima dijamante u kućištu i 287 funkcija koje i žena zna koristiti! Nećete valjda s tom ciglom sa samo 2mp kamerom pisati sms-ove? 

Proizvedena, izmišljena potražnja je ono što nas tjera na šopingholizam. Drugim riječima, od nas se prave jednostavne budale. Teško je otvoriti oči prema svijetu pred sobom dok smo zauzeti isprobavanjem novog sjenila.