Uslijed određenih okolnosti našla sam se u situaciji da prevodim mangu Tokyo Alice. Usprkos mom početnom entuzijazmu za novi projekt, već me pogled na slogan ispunio skepsom. „Djevojka koja je voljela šoping više od ljubavi“. Ili tako nešto.
Manga, zapravo, izgleda prilično lijepo na prvi pogled. Ali zapamtimo ovaj stil radi usporedbe s idućom slikom dalje u tekstu.
U redu, rekoh si, ponekad promotivni slogani odudaraju od sadržaja, i nastavih čitati do poglavlja gdje sam trebala nastaviti prijevod. Nažalost, ono što sam našla unutra bio je predvidljivi derivat romantičnih komedija, donekle prisutnih zapadnih utjecaja, a veoma prisutnih elemenata patrijarhalne ideologije. Možda nisam pravedna kad se tako izrazim – naime, nije problem toliko u patrijarhatu koji izbija u vjerojatno svim shoujo/josei mangama, već u tome što su likovi izrezani iz ženskih časopisa (da, onima koji govore o ženama koje sam osobno srela tek nekoliko puta u životu, nekoj čudnoj vrsti živih lutaka koje se hrane narcisama i šopingom).
Zašto ikoga to treba smetati? Glavni problem je što nam takvi likovi govore da ne samo da je u redu, nego i poželjno, prestižno, optimalna opcija biti površan, sebičan materijalist ako si ženskog roda. Ona treba težiti ljepoti, pa potom materijalnoj dobiti (često povezano s postizanjem ljepote i poželjnosti kod muškaraca odnosno kompetitivnosti s drugim ženama, koja je zalutali odraz te ideje, forma bez sadržaja).
Stranica iz spomenute mange. Komentar nije potreban. (Slike su presložene kao u klasičnom stripu, s lijeva na desno, ne kao inače kod mangi)
One koji ne ostvare tu težnju i usmjere pažnju ka nekom drugom cilju, njihovi uspjesi su manje važni. Neuspjeh da postignu vidljive oznake statusa (upravo iz čega slijede ljepota i poželjnost u ovom kontekstu) ima mnogo veću težinu od postignutog uspjeha, zasjenjuje ga i postaje primarni identitet. Drugim riječima, ona je neugledna postaje primarni opis, primjerice, sporednog lika jednostavno uređene nemršave žene koja je možda vrsni novinar ili znanstvenik (iako je ovo druge gotovo sasvim rezervirano za hiper-nerealne super-žene koje su plastične igračke napravljene da stoje kraj glavnih junaka u kakvom blockbusteru).
Zašto nam to treba smetati? Jer ste i vi neugledni, neugledne, u odnosu na taj ideal (oprostite ako niste, ali ako shvaćate koliko je to nevažno, nećete imati potrebu to spočitati sada). Umjesto možda racionalne reakcije odbijanja i ismijavanja nerealnog ideala postavljenog pred gledaoca (odnosno, primaoca popularne kulture u bilo kojem agregatnom stanju), većina će učiniti suprotno – pokušavati mu se približiti i zanositi se iluzijom sreće kad tamo stignemo.
Zvuči poznato? Poslužimo se marksizmom, da prostite, ali isti mehanizam javlja se kod staleških odnosa i utjecaja medija i popularne kulture na njih. Prirodno bi bilo da se potlačeni pobuni, a ne da idealizira ono što ga tlači. Što se tu događa? Aha! Prodamo li mu ideju o luksuzu kao bezimenom, bezazlenom idealu blagostanja, sreće i nadmoći, zamagli se čovjeku razum. Zaista ne mogu opravdati takozvane šopingholičar(k)e, baš zato što ih mogu shvatiti. Besmisao banaliziranja, i još gore, glamuriziranja tog problema narcisoidnosti i zamućene stvarnosti je velik, i štetniji nego se čini na prvi pogled. Dozvoljava nam da budemo beskrajno sebična ljudska bića, bez stvarne odgovornosti (kreditne kartice se teško mogu uračunati u to). Hoćemo li iskoristiti tu dozvolu na nama je.
Valja spomenuti još jednu rodnu dihotomiju, gdje su iz neke univerzalne (da ne kažem muške) perspektive takve površne šopingholičarke banalizirane i svedene na stereotip, a kad se prodaju ženama, iste su glamurozno prikazane kao tanke, glamurozne princeze koje znaju uživati u životu – san zapakiran u 36 rata na Americanu.
Tipični prikazi stilizirane šopingholičarke. Vretenasta, izdužena, lepršave kose, dugih prstiju i visokih peta, ove figure naglašene ženstvenosti prepoznatljive su forme. U profilu ili poluprofilu, često ruku punih šarenih vrećica, ikone su glamura i poželjnosti šopinga.
Ovo me podsjeća na ideju o pušenju žena reklamiranu kao simbol emancipacije u 80-ima prošlog stoljeća (samo pogledajte primjere ove sveprisutne kampanje). Ideja je u tome da ako je sada žena slobodna da radi što želi, konačno može pušiti, jer to više nije samo za muškarce, kako smo sada jednaki. Lukav marketing, ali kako li su samo neki mogli nasjesti na tako smiješnu zamku? Ta danas nam se to nikako ne bi moglo dogoditi! Kad (ne)udane odrasle žene danas mogu biti financijski neovisne, s vlastitim poslovima, bankovnim računima, stanovima, konačno mogu same kupovati si sve što im je potrebno. Imate sve što vam je potrebno? Nemoguće! Taj kaput se nosio prošle godine. Nova krema protiv prvih bora (dnevna i noćna) je jedina koja djeluje (kao i ona u reklami prije), a bez nje ćete se pretvoriti u grožđicu do svoje 28 godine. Ovaj telefon ima dijamante u kućištu i 287 funkcija koje i žena zna koristiti! Nećete valjda s tom ciglom sa samo 2mp kamerom pisati sms-ove?
Proizvedena, izmišljena potražnja je ono što nas tjera na šopingholizam. Drugim riječima, od nas se prave jednostavne budale. Teško je otvoriti oči prema svijetu pred sobom dok smo zauzeti isprobavanjem novog sjenila.
