Film Akire Kurosawe iz 1950 se često navodi kao kultan, legendaran, ili neki tomu sličan epski epitet. Ovdje neću govoriti o kvaliteti filma – filmskih recenzija ima i više nego dovoljno na tu temu-, nego o porukama i svjetovima koje odražava i ispisuje. Gledati Rashomon današnjim očima svakako je drukčije nego kada je film bio napravljen, i ono što mi je nakon gledanja najviše odzvanjalo bila su dva temeljna pitanja: ljudska priroda, i seksizam. Možete me pogledati podignutih obrva: „Pa kako možeš u istu rečenicu stavljati nešto tako općenito važno i veliko, i tek jednu istancu nepravde i nejednakosti?“ Poanta ovog eseja je upravo to – smatram da Rashomon možemo „čitati“ tako da u njemu nalazimo sjecište ovih misli. Film prožima lajtmotiv – pitanje postoji li u čovjeku iskonsko zlo, ili je ono tek posljedica nekih nesretnih događaja, a nama preostaje nada. S druge strane, današnji gledatelj (osobito gledateljica) neće ostati ravnodušan na prikaze silovanja i ženskog lika, osobito u prve tri četvrtine filma. Moja teza je da današnji gledaoc ima priliku iskoristiti to za tumačenje poruke filma – jedne općeljudske poruke – i da je upravo u tome odgovor na osnovno pitanje. Taj odgovor je da zlo u čovjeku nije defaultno već uzrokovano stanje. Objasnit ću što time mislim, ali prvo nekoliko povijesnih odrednica.
Za početak, odličan pregled filma scena-po-scena ovdje; ako ste film gledali davno ili niste uopće, smatrajte to uvodom.
Film nastaje na temelju dviju priča japanskog pisca Ryunosuke Akutagawa. Središnji dio – priča o banditu i bračnom paru, silovanju i ubojstvu muža – temelji se na priči „U šumarku“, gdje se izmjenjuju različite perspektive događaja na suđenju kriminalcu. Ideja priče, i ono što joj daje modernost i kultni status, jest to da je stvarnost subjektivna za svakog sudionika. Dio filma kojim on počinje, prekida se između priča svakog lika, te završava, napravljen je na temelju kratke priče „Rashomon“. Zapravo taj dio je samo inspiriran tom pričom, jer se od nje prilično i razlikuje. Od Akutagawe (pisca) Kurosawa (redatelj) uzima lokaciju – napuštena vrata Rashomon, ispred srušenog grada Kyota, i likove koji pričaju. U filmu oni prepričavaju ovu drugu priču, i komentiraju te događaje iz svojih perspektiva. Glavna razlika je, ipak, krajnja poruka. Igrom slučaja ili namjerno, Kurosawa mijenja zaključak priče. Akutagawin čitav život i opus obilježava depresija i strepnja od mračne strane ljudskih bića. Njegova majka, kažu, bila je luda, a on je proveo život naizmjence bježeći od tog ludila, i predajući mu se, čekajući da dođe po njega. Njegova proza ostavlja malo nade. Kurosawa je film završio neočekivano pozitivnim zaključkom, simbolički predstavivši nadu malim djetetom – idejom novog života. Navodno mu to i nije bila namjera, već slučajnost, ali unutar poetike filma, takva cjelina poslužit će i zaključku ovog eseja. Rashomon shvaćam kao alegoriju neravnoteže života baziranog na nejednakosti. Nije bitno koje su bile namjere autora, redatelja, ili glumaca. Čitamo ga u trenutku - zanemarujemo okolnosti – upravo zato što ću se poslužiti materijalom koji nam film pruža kao alegorijom; a ne analizom u smislu recenzije i tumačenja namjere pjesnika.
Film govori u zlu, užasu u ljudskoj duši. Likovi ga ili provode ili se od njega užasavaju. U više navrata vidimo klasičnu opreku moćnog i ugnjetavanog: grubi bandit i plahi svećenih na vratima; silovana žena i nasilnik; odbačena žena i nadmoćni muž (iako vezan, njegova moć je tolika da ukori ženu do očaja samo pogledom); hladna ljepotica i viteški zaljubljen muškarac… Većina ovih opreka događa se na drugačijoj razini stvarnosti u filmu. Oblik sukoba koji je najzastupljeniji jest muško-ženski odnos i pitanje moći u njemu. Okosnica radnje filma je trokut bandit-muž-žena, pa ne čudi da se ta napetost najviše ističe. Ovdje moram spomenuti da je to, ipak, samo jedan od oblika nejednakosti; ali zbog njegove pristunosti, kako u životu, tako i u masovnoj kulturi, na njemu možemo lako uočiti obrasce koji se posvuda pojavljuju u fabriciranoj borbi za moć.
Muško-ženski odnos posebno je zanimljiv jer je na njemu očita zabluda koja okreće ljude jedne protiv drugih umjesto jedne s drugima. Borba za dominacijom i moći ne mora biti nužna – stavljati muškarca i ženu na suprotan pol, prikazivati ih kao dvije vrste u stalnom sukobu, zabluda je kojom se hrane za čovjeka štetne ideologije. Danas je to sjajna hrana kapitalizmu. U Aziji primjerice, bio je (i još jest) odličan način za ukrotiti mase, provoditi red i hijerarhiju, gdje je to samo jedan od „prirodnih“ oblika neravnopravnosti. Povijesna analiza dozvolila bi pregled raznih politika nejednakosti u službi ideologije. Razmišljam o rasizmu, klasama, kastama, nacionalizmu… Nemojte se zavarati da je feminizam domena „dlakavih lezbijki koje mrze muškarce/žele postati muškarci/učinile su od njih pičkice“. To je samo zgodan način da se ljudima začepe oči i uši i da ne shvate koliko je sve povezano, i koliko smo suglasni u odricanju svoje slobode.
Da se vratim na temu – ljudska bića nisu prirodni neprijatelji. Određeni oblici sukoba ne daju opravdano tlo za zaključivanje o predatorstvu kada nam to odgovara. Većina nas teži za cjelinom s drugim bićem. Oblici toga su razni, a onaj mainstream – muško-ženski – podložan je velikoj manipulaciji. U konkretnom primjeru Rashomona, dva muška lika su predstavnici dvaju oblika muškosti u doba Japana 12.stoljeća. Muž je glava obitelji, putuje s ukrasnom i beskorisnom ženom. Bandit se sam brine za sebe, a treba ženu za užitak – ili ju želi uzdržavati kao princezu. Zanimljiv je upravo trenutak kad Bandit u jednoj od verzija moli Ženu da ostane s njime, „čak će i prestati s zločinom i naći pravi posao kako bi ju mogao uzdržavati“.
Ne samo iz ovog filma, već i čitavog konteksta vremena uočavamo kako muškarac ne samo da je dominantan, nego i preopterećen. Ideja o dubokoj inferiornosti bića ženskog roda dovodi do toga da je suprotan rod jedini koji može raditi, zbrinjavati, obavljati stvari. Ono što se od muškaraca traži jest da budu osoba i još pola, ako je žena samo pola čovjeka. Duhovno, materijalno, emocionalno, intelektualno preopterećenje dvostruko je negativan proces: žene lišava ljudskosti, a muškarce preopterećuje do mjere da i oni gube dodir s ljudskošću. Kako? Tako da gube osjećaj cjeline i smisla, a mrak postaje očitiji. Taj više puta spominjani mrak u ljudskoj osobi ne dolazi niotkuda. Ako zaboravimo da smo u osnovi jednako ljudi, i poričemo čitav snop osobina (pozitivnih i negativnih) koje to donosi, neravnoteža dozvoljava onim mračnim stranama da preuzmu glavnu ulogu. U filmu, svi likovi su sebični i neiskreni, bez osjećaja većeg smisla i cjeline. Društvena (ne)ravnoteža proizlazi iz duhovne; i obrnuto. Čitav sukob u filmu, zapravo, sasvim je nepotreban. To silovanje, (samo)ubojstvo, mržnja, nuspojave su koje proizlaze iz disfunkcionalnog sustava u kojem očajnički pokušavamo pronaći ravnotežu na silu. Prvi korak pružanja otpora tom stanju je vlastita svjesnost i obrazovanje. Poanta je sljedeća: treba razmisliti dvaput koliko je beznačajno naše prihvaćanje „prirodne dominacije“ jedne društvene skupine, po čemu god se ona razlikovala.
